23 September 2005

Slobodan Bodo Knez 1966-2005




Moglo je i drugacije prijatelju...



Remember when you were young,
You shone like the sun.
Shine on you crazy diamond.
Now there’s a look in your eyes,
Like black holes in the sky.
Shine on you crazy diamond.
You were caught on the crossfire
Of childhood and stardom,
Blown on the steel breeze.
Come on you target for faraway laughter,
Come on you stranger, you legend, you martyr, and shine!

You reached for the secret too soon,
You cried for the moon.
Shine on you crazy diamond.
Threatened by shadows at night,
And exposed in the light.
Shine on you crazy diamond.
Well you wore out your welcome
With random precision,
Rode on the steel breeze.
Come on you raver, you seer of visions,
Come on you painter, you piper, you prisoner, and shine!

19 September 2005

Moja dobrodoslica i neocekivani retour


Pre nekoliko dana moj najbolji drug Zoran tesko je povredjen u napadu grupe siledzija. Nakon svadje oko neke ribe u pubu, bednici su ga sledili do radnog mesta i tamo pretukli metalnim sipkama. Ubrzo su uhapseni, ali kakva je to uteha? Nemeravao sam da idem u London da ga posetim jos proslog weekenda, ali su mi njegov brat Paja i Knez javili da je u besvesnom stanju. Posle operacije u cetvrtak dosao je k svesti, pa sam odlucio da ga posetim ovaj weekend. Pomenuh bossu da nameravam da idem, ali ne uspeh da obezbedim avionsku kartu. Ne brini, sredicemo vec nesto, rece mi. Sutradan me pozvao i kaze: Ides s mojim prijateljem koji leti u London. Ali kako? On ide svojim avionom, poslom u London i ima mesto za tebe. Zahvaljivao sam se do neba, ali on rece: Ne pominji, normalno je da ga posetis. Uradi jedan poslic za kompaniju usput i sve je OK. Prosto sam ostao bez reci. Stepen lojalnosti koji taj covek generise kod zaposlenih, prosto je neverovatan. Od prvog dana u njegovoj kompaniji osecam se kao da tamo radim godinama. Kultura saradnje i medjusobnog ophodjenja prevazilazi sve sto sam iskusio u Britaniji. Cak i formalno upoznavanje s radnim kolegama ne lici na ista sto sam video. Boss je priredio party u svom klubu, na koji me je pozvao. Znas, ja sam radio dvadeset godina za druge, pre nego sto sam osnovao ovu kompaniju. All that corporate bullshit! Uvek sam to prezirao, hocu da se ovde osecas kao kod kuce. Ne podnosim tu atmosferu besmislene hijerarhije i dovoljno sam star da prepoznam ko je covek a ko je "Yes Man". Ipak, zelim da ti dam jedan savet. Vecina ljudi s kojima ces raditi ima corporate background i mnogi ga se jos nisu oslobodili. Zato bi bilo dobro ako mozes da povedes svoju prijateljicu. Zene najbolje otope led u takvim situacijama. Mislio je na Andreu, koju sam vodio letos na sastanak s njim kad mi je verifikovan ugovor i kad smo imali formalni "welcome handshake". Pozvao sam Andreu na rucak i zamolio je da ide sa mnom na party. Slusaj, ne mislim da je to dobra ideja. Zasto? Pa zato sto bih ja bila verovatno "sure fire" i ti bi se uspavao. Upoznala sam te dovoljno dobro i znam da uvek moras da imas neki izazov. Zasto ne povedes Crystu? Andrea je bila svedok mog i Crystinog rastanka s Nitom, a posle se sprijateljila s Crystom i pomogla joj u par situacija. I oko posla i oko prakticnih stvari. Jednostavno joj pokazala da postoji i prijateljstvo bez dominacije i manipulacije. A i dolazak Crystine majke, jedne zaista produhovljene zene, iz LA u New York upravo je dramaticno ubrzao njeno sazrevanje. Kad smo se sreli po mom dolasku jedva sam je prepoznao. Odjednom zena. Novi posao i njen vlastiti condo u Queensu, cak je promenila i stil odevanja. Kako je vlasnik zajednickog apartmana, nakon Thomasovog odlaska, a njegovu sam sobu nasledio, radio adaptaciju, ostao sam nekoliko dana kod Cryste u Queensu. Queens ima lepih mesta, ali daleko bre. Ujutro smo kao pravi zaposleni par zajedno izlazili, vozili se javnim prevozom do Manhattana (ja bih inace stopostotno zalutao) i onda svako na svoj posao. Tokom rucka razmenimo par poruka i poslepodne zajedno nazad. Crysta je jedna od retkih zapadnih zena koja se jos prilicno dobro opire Matrixu (ali o tome posle) i s njom se osecam savrseno opusteno, ne bas kao s Akiko, ali skoro tu negde.
U redu, pozvao sam Crystu, ipak malo oklevajuci. Ok, naravno da idemo. Ipak uhvatio sam znak da joj je drago. Uvece kad smo se oblacili, primecujem s kakvom sigurnoscu bira odecu. Pridjem joj s ledja i zagrlim je, gledamo se u ogledalu. Ta zena mi neverovatno pristaje. Pocnem da je ljubim kao blesav. Skoro da nisam hteo da idemo. Crystu mozes ljubiti u po bela dana na pauzi za rucak, uvece ili u po noci i uvek je to nesto prelepo, socno, podatno, bezbedno (ona nikad ne nosi sminku). Uzeli smo taksi, jednostavno nisam zeleo da je niko gleda tako lepu. U stvari mi nikad i ne znamo kako drugi gledaju nase ribe. Zapravo znamo kako ih gledaju i osecamo sta bi im uradili da mogu. Hvala Bogu, tako i ja gledam njihove, ali nikad ne mozes da znas onaj osecaj u stomaku koji oni imaju, ono nesto metaseksualno. Ne vidis organsku boju tog vatrenog magnetnog polja koje pocne da vibrira u tvom pleksusu kad posmatras prelepu zenu.
Boss nas je docekao na ulazu, zajedno sa svojom kcerkom i posle pozdravljanja i upoznavanja povede nas u hall. Gledao me i smejuci se vrteo glavom samo ponavljajuci: Oh George, George...Predstavljanja, upoznavanja, sakotresi i osmesi u prolazu. Neke face i imena vec znam, s nekima sam vec bio na rucku. Postoji kod amera u tim situacijama lep obicaj. Brzo te puste u masu i ne zadrzavaju te predugo u centru paznje. Daju ti prostor i sansu da iskocis iz pozicije mecke koja igra i slijes se u drustvo polako, nenapadno i spontano. Muvamo se medju ljudima. Izmedju dva lepa stuba kod ulaza u banket salu, mali bar i par konobara. Sampanjac za Crystu i whiskey za mene. Drobljeni led u casi. Crysta mi trazi jedan gutljaj. Ona voli samo da jezikom dodirne led i uvek me gleda u oci dok to radi. Naslonimo se na jedan stub i pijuckamo polako. Prilaze neki koje znam od ranije i upoznaju nas s drugim kolegama i njihovim zenama ili devojkama. Nezavisno od toga Crysta je kao mlada Hera medju smrtnicama, ali sad ima takav izraz stidljivosti da se druge zene uopste ne osecaju ugrozene. Ima par sladjanih komada, ali ovo je Amerika i to je veliki no, no. Nakon kratkog pozdrava sa Crystom neke od njih mi tresu ruku malo predugo, a muski nakon istog takvog pozdrava, vuku me po sali da me upoznaju sa svojim drugarima. Cak i namestene, te prilike su daleko spontanije nego kod Engleza. Ili uopste nisu namestene? Uglavnom je sve to svet od sredine dvadesetih do sredine tridesetih. Ima par starije gospode i jedna veoma lepa, nekako prozracna starija dama koja je nas South states area manager. Izuzetno topla i elegantna osoba. Nice to meet you George. H (boss) mi je rekao dosta lepoga o tebi. Veoma srdacno se pozdravila s Crystom i odvukla je negde od mene. Ubrzo smo presli u banket salu i boss je odrzao kratki govor dobrodoslice, ispricavsi par sala iz naseg druzenja u Skotskoj, a posle pomenuo i ostale novosti iz firme, par promocija i planova i slicno. Klopa je bila izvrsna, a Crysta mi je sapnula da ako neko pita, da kazem da se znamo vec pola godine. Zenske tajne i kombinacije?!? Posle smo se vratili u hall gde su namestili stolove, konobari se rastrcali, ugodna muzika u zivo. Cak sam i zaplesao s Crystom, ali toliko je bilo navale na nju da sam morao da plesem i s jos nekoliko zena. Na odlasku me zaustavi opet ona starija dama J. i kaze moras obecati da ces uvek dolaziti s Crystom. Pa naravno. Crysta ocito ima nepoznate socijalne vestine. Vracajuci se kuci u taksiju milujem je po kosi. Naslonjena je na mene i kaze mi: Gile, ovo veceras ti vredi za godinu dana. Nisam zapitkivao na sta je specificno mislila. Obicno mi sve objasni nocu.
Elem, ovo vise nije rad, ovo je POSAO. Aktivnost koja ima smisla i daje priliku da se smisao zadrzi, verovatno najpostenija razmena napora, maste, novca i paznje u kojoj sam do sada ucestvovao.
Hvatam shuttle za Boston, pa onda s bosovom prijateljem Samom za London. Sam je manijak. Popili smo po pice kad je avion uzletio i od tada sedam i po sati covek nije ispustao telefon iz ruke. Ja sam presao u prednju kabinu i gledao filmove, dremuckao ili trabunjao bez veze s dvojicom likova sto rade za njega, a on jednako telefonira. Dok prica ima obicaj da mlati levom rukom po zraku, kao da diriguje. Ja bih se samo od tog mahanja rukom umorio. Avion se zove Canadair Challenger 300, dobio sam i malu knjizicu od inzenjera leta. Valjda da mu ne bih dosadjivao pitanjima. Moj brat bi ga sigurno udavio pitanjima jer verovatno zna i vise nego sto pise u knjizici, ali ja sam ga samo pitao koliko kosta ovakav avion. Nije mi odgovorio.
Na Stanstedu me docekao Knez i odvezao kod Paje, a sutradan smo posetili Zorana. Tesko prica i to jedva koju rec, ima vrtoglavicu i stalno je pod painkillers. Posedeli smo kod njega vise od sat. Napisao mi je na cedulji: Samo nemoj da pricas nista smesno imam uzasne bolove ako pokusavam da se nasmejem. Voleo bih sresti te idiote u nekoj policijskoj stanici u Rusiji. Za nesto baksisa tamo mozes da im se najebes majke uz skroman baksis. Pendrek, pajser ili bokser obezbedjeni bez doplate, oni propisno fiksirani, cak i cajkan s kofom vode koji ih vraca iz nesvesti. Ovde jok, to je kao civilizacija. Rucao sam s Pajom i njegovim advokatom. Tip izgleda sposoban, nadam sa da ce morone zakljucati na duze vreme. Paja ne zali para za dobrog barristera, brat se ne nalazi pod kupusom, pa videcemo kako to funkcionise.
Cudan je osecaj biti opet u Londonu, sve mi izgleda tako malo i prijazno. Kao kad vec odrastao posetis svoju osnovnu skolu. Knez i ja smo prohodali do Piccadilliya i Chelsea. Naletimo na jednu moju bivsu ribu koja nas pozove na zurku kod nje u Esher. Lepo mestasce u Kentu, juzno od Londona poznato po konjskim trkama, gde sam neko vreme radio kad sam tek dosao u Britaniju. I kad se zalomi, zaglavimo u bucnom drustvu, par bivsih kolega, neka grupa muzicara koji ocito mrze sve one koji jos nisu gluvi i alkohola na tone. Tako ostadosmo i na spavanju. Da je domacica imala neke konkretne planove verovatno se ne bi potpuno kontuzovala.
U nedelju smo Paja i ja prosetali opet do Zorana u bolnicu i malo osvezili uspomene iz St Andrewsa. Pokazao mi je fotografije Vlade Rusa i njegovog novorodjenog sincine Nikole (dete od sest i po kila na rodjenju), koga sam propustio da vidim. Rodio se dan posle mog leta iz Moskve. Zvao sam i Jasminu koja me je naravno, po nasem starom obicaju, koga se sada pridrzavaju i devojke, ispsovala na pasja kola jer joj nisam javio da dolazim u London.Jutros odem do City-ja obavim ovaj poslic za firmu i rano rucam u gradu. I evo me sada kod Paje, kuckam blog i spremam se da nakon posete Zoranu opet letim nazad.
Na kraju jedan kuriozitet. Paja je imao problema da nadje doktora koji je operisao Zorana i da cuje strucno misljenje. Ovde doktori posle operacija postaju retki kao albino lavovi. Cak je i kopiju nalaza i x-ray snimaka morao da izblefira, jer ne daju. Jednostavno covek se nasao potpuno bez informacija o tome u kakvom mu je stanju brat. Knez pre par dana nazove sestru u Americi, koja je lekar i posto je otisla negde, a nije znao nikog drugog seti se coveka na ovom blogu koji je student medicine i upita za misljenje o prirodi povrede, pa nam donese printout poruke. Paja pre dva sata nazove svog prijatelja u St Petersburgu, lekara i to dosta poznatog i covek gotovo u rec potvrdi ovo sto je ovaj nas momak napisao. Hvala ti Zli od Paje i mene i zelimo ti da uspes u svemu cega se prihvatis.

03 September 2005

Vukuci kofer po svetu

Cesto se setim jednog predavanja iz estetike. Profesor nas je pozvao da mislimo o filmovima Bergmana i Fellinija u kontekstu slike koju imamo o Svedskoj i Italiji. Koliko ta prva misao o tim zemljama ima uticaja na nasu percepciju generalne atmosfere u njihovim filmovima. I stvarno, meni njihovi filmovi lice na ono kako ja dozivljavam te zemlje. Svedsku, a bio sam samo dvaput, vidim kao ne tako otvorenu, upitanu o privatnom smislu, racionalnu i hrabru pred cinjenicama zivota, a Italiju strastvenu, gotovo histericnu, uvek u ekstremima osecanja, ali predatu uzitku svakodnevnog. Razmisljam o mentalitetu, tom skupu osobina, modusa ponasanja i organizacije koji preovladavaju u narodima i zemljama i pokusavam se odrediti. Gde ja spadam, gde je ladica u koju me mogu gurnuti, kakva je cedulja na toj ladici? Kazu da se sve, sto roditelji mogu preneti svojoj deci, moze smestiti u prvih pet godina zivota. I zaista cini mi se da je to tako, da nema razlike da li zivis u Srbiji, Rusiji ili Italiji, u tih prvih pet godina tvoj zivot se desava u gnezdu. Ti i ne vidis van njega, gore u izmaglici visine, prebivas u smislu obuhvacenom samo u cvrkutu svog jezika, samo u jeziku svog cvrkuta. A kad postajes covek, kad trljas svoje vlastite rogove o stabla u sumi zavicajnoj, tada ta suma postaje vazna. A sta se tek desava jednom rogatom Panu kad izjuri iz svoje zemlje, iz svoje arhajske Arkadije? Sta cine nimfe svetskih vrbaka za njega, neobuzdanog i usmerenog? Koliko brzo mirisna gravitacija zene od njegovog muskog, pravolinijskog trka iscrta spiralu njegovog pada? Ili zamislite kakvog podviznika, isposnika, stolpnika u letnjoj omorini Kapadokije, izbrazdanoj fantasticim ritmovima hiljada crvckovih doziva, a posle tog istog u vrevi jutarnjeg Manhattan-a, uz topot hiljada cipela, orgiju zenskih mirisa i onaj zvuk, cujan samo zapeklom pickinom ovisniku, zvuk hiljada zenskih nogu u carapama koje se u hodu trljaju jedna o drugu. Gde njegovo jastvo utihne brze, gde dusa stize do milosti Bozije s manje napora?


Secam se jednog kevinog rodjaka, tada moreplovca i njegovog stana u Herceg Novom. Prica nam: Ovo sam doneo iz Venecuele, ovo iz Juznoafricke republike, ovo sam kupio u Dar Es Salaamu, a ovo u Yokohami. Tako i ja pakujuci i raspakujuci svoj zivot, od mesta do mesta, od zemlje do zemlje, nesto bacam u korpu, sedam na prepun kofer da ga zatvorim, a posle na novom mestu, raspakujuci odbacujem neka iskustva, instinkte i namere, jer mi ovde vise nece trebati. A kad pokusam da vidim sta je to sto uvek vucem u svom koferu, pokaze se da je neuhvatljivo, ispredeno od dragocene zlatne zice, toliko tanke da je nevidljiva. I uvek u pomesanim osecanjima spram tog Zlatnog Runa koje sam dosegao ili samo mislim da jesam, zatvaram ga u kofer, nadajuci se da cu jednog dana spakovati nesto vrednije, nesto sto svi mogu videti, kao Josifovu sarenu haljinu. Samo se nadam da mi nece zavideti i da me nece prodati u roblje.


I sada nakon ovog puta, u zadnjih mesec dana, London, Paris, Moskva, Sochi, Moskva, Paris, New York, razmisljam sta mi ovde treba. Nemam tog znanja, osecam nesto sto lici na strepnju. Zatvaram kofer ne odbacujuci nista, izvukavsi samo vlastitu kozu. Ko zna sta mi moze zatrebati.