19 February 2007

U zimskoj dokolici

Konačno sam nabavio ovaj mali program za ć,č,š,đ,dž, pa je red da probam kako ovo radi.

Pre par dana bili smo u Moskvi kod mojih jer je došla Aleksandrina keva, ćaletova tašta. Čudno, pitam se šta meni dođe ćaletova tašta, ako mi nije baba? Polu baba možda ili baćeha? (od baba i maćeha). Naušedšenije, evo izmislih novu reč. Baćeha. Dakle Ana Kondratjevna je jedna jako srdačna žena i uvek je mene posebno gotivila. Baš u svakoj prilici. Uvek uz kakav praznik upita posebno za mene ili pošalje kakvu interesantnu sitnicu. Ona je meteorolog i potiče iz jednog vrlo zanimljivog socijalnog miljea. Neki njen predak Semjon je bio carski činovnik na Aljasci, pa kad je car prodao to Amerima, pobuni se pa zaglavi i u tamnicu. Uglavnom sva njegova deca ili unučad su posle postali vatreni komunisti. On je bio čovek neverovatno širokog polja interesovanja, od špijunaže, stranih jezika, do religije i umetnosti Indijanaca sa Aljaske. Tako da su boljševici posle revolucije njega kao neku vrstu proto komuniste svrstavali u svoje pa je sva njegova velika biblioteka i zbirka najrazličitijih stvari završila u lokalnim muzejskim skladištima. Nikad to nije neko posebno istraživao, ali je Genadij, Anin brat pre nekoliko godina sve to što je pripadalo tom njihovom pretku uspeo da vrati u posed porodice. Ne verujem da tu ima neke velike materijalne vrednosti, ali ogromna zbirka njegovih pisama i beležaka sigurno ima određenu naučnu vrednost. Jedna mala knjižica koju je on objavio kao samizdat 1857, a zove se "Zapisi radoznalog putnika" štampana je na ostrvu Kodijak u štampariji izvesnog V.Z.Tihonova. Ima u toj knjižici dosta nepoznatih podataka. Na primer, o misionarskom radu Ruskih pravoslavnih sveštenika među Indijancima. Jedna priča o Indijanskom vraču koji nauči da čita, pa celo pleme prevede u pravoslavlje je neverovatno lepo napisana. Ipak mene je najviše oduševila jedna narodna skaska koju je on zapisao kao mladić u Pskovskoj guberniji, pa sam je ovde i preveo.

Zlatan momak i večita devojka
Pobedio arhanđeo Mihail vojsku sotoninu pa na nebu bejaše parada anđeoske vojske. Arhanđelu klicaše, a on se stideše. Sva je snaga u Boga, pa i slava dakako pripada Svevišnjem. Bi Bogu ugodna njegova skromnost pa da ga nagradi na svoj način. Da se pobeda tvoja slavi hiljadu leta posvetiću spasenje dve čiste duše tvojoj skromnosti i predanosti. To kaza Svevišnji pa pusti dve bele golubice na zemlju. Jednu tada, a drugu kroz hiljadu godina. Sleti prva golubica na prozor sirotoj seljanki kojoj mnoga deca umreše u mladosti. Probudi se seljanka s mišlju, kad se osvrneš na život on traje trenutak, kad ga živiš on je večit. Ugleda golubicu na prozoru pa izađe iz kuće. Golubica odleti a na snegu ispred prozora ostade slika Arhanđelova. Kako je ugleda užari sunce te se sneg otopi. Na godinu posle rodi ona devojčicu lepu kao anđeo. Kad je devojčici bilo godinu dana na Aranđelov dan ispred crkve ona zapeva pesmu glasom detinjim slaveći Boga i njegovu mudrost. Pade sav narod na kolena Bogu se moleći, a kaluđeri roniše suze. Izraste u krasavicu da je nije bilo do primorskih strana, a čudna blagodet zapade celi njihov kraj. Rađalo je kao nigde, a i Tatari ih zaobilaziše. Uda se i izrodi decu, dočeka i unuke, a ne ostari ni dana. Bi joj krivo što ne stari, a stideše se što je prosci njenih unuka zagledaju pa se poče pepelom po licu mazati. Ali zalud, ne staraše. Kad god se rastuži da zaplače, pesma iz njenih usta poteče, a narod se skupljaše da je čuje. Jednog dana kad joj umre muž najavi da i ona ide u šumu da se propasti preda. Odvraćahu je, ali ona ni da čuje. Ode i lutaše po gorama, gladovaše, ali je smrt ne snađe. Od gore do gore, do dalekih strana iđaše. A kad napuni stotinu godina spusti se u selo hiljadu vrsta od svog kraja pa se u nadnicu dade. Nedugo posle zaprosi je gazdin sin pa se uda za njega. Izrodi mu decu, a opet isto. Ni jedne bele vlasi, ni jedne bore na licu. Mazaše se i pepelom i zemljom, a ne smede tugovati da opet ne zapeva. I tako za hiljadu godina lutaše ona Rusijom, rađajući jake i zdrave kćeri i sinove po svim Ruskim stranama. Tako Bog dade da se umnoži Rusija.

Druga Božija golubica sleti već kad su Ruski carevi stolovali u Moskvi. Tatare oteraše, Hazare potreše, a blagodet se Božija prosu po majčici Rusiji. No, kako svaki starac zna, iskušenje je mater svake milosti, pa u jednom selu i to u istom onom u kome se rodi večita devojka živeše siromašna udovica sa tucetom dece oko ognjišta. Nikad leba ne imaše, gladovaše od kako sisu ispustiše. Najstarijem bi trinaest godina kad mu mati zaspa premorena u hladu kraj posne njive. Probudi je gugutanje. Pogleda na granu a bela golubica iz kljuna ispusti zlatan medaljon sa likom Arhanđela, pa odleprša visoko, skroz gore iza Sunca. Prekrsti se udovica pa dozva najstarijeg sina. Nosi ovo na trg pa prodaj i kupi nam leba. Uze dečak medaljon pa put grada. Gledao medaljon pa mu bi žao da ga proda. U gradu se unajmi kod trgovca za slugu, a ovaj ga povede na put. Kako gde stadoše da trguju okupiše se kupci oko njih, pa gde god da robu pokazaše razgrabi je masa za dobre pare. Trgovac ga blagoslovi i nagradi, a on materi ode s vrećama hrane. Stade i dalje s gazdom putovati, u karavane sve do Kitaja i Perzije. I vazda im se kese presipaše. Poodraste dečko u naočitog momka, a i zlaćana mu brada izbi. Jednog dana ču gazdu kako ga svojoj kćeri hvali, a devojka se zagleda u njega. Ali njemu bi teško oko srca. Zar me zlato čovekom čini? Mater me voleše i kad sam bio šaka kostiju. Zahvali se gazdi pa se sam u svet uputi. Gde god se kakva posla prihvati rodi mu trud stostruko. Materi dvore sazida, poženi braću i sestre poudava, a on jednako putovaše. Za šaku kupi, za torbu zaradi, za torbu kupi za vreću mu se vrati. Za vreću kad kupova, kola mu se presipaše. Al devojku za dušu ne srete. Kako koji posao završi za crkve davaše, sirote opremaše u svatove, gladne nahrani, žedne napoji, a srce mu suvo i turobno. Što više zlata, a on sve usamljeniji. Naposletku bacaše zlatnike za sobom. Narod se za njim uputi, kupiše zlato, tukoše se, krvi se jedan drugom napoji. Ili se u kocku i opačinu dadoše. Lako bogatstvo je uvek nizastranu, a on prosipaše. Jutrom zaradi, večerom baci. Manuše se ljudi truda i zanata, iđahu za njim gomile i zlato kupiše. Besposlica ih obuze. Tako se propi Rusija.

Jednu noć uteče od gomile kroz neke jazove. Vreću zlata istrese idući uza stranu, pa zaspa na vrhu brega pod brezama. Jutrom začu pesmu devojačku pa se sakri i gledaše kako prelepa devojka gazi uzbrdo preko njegovih dukata. I pevaše večita devojka tužeći sama u divljini, a njemu se skupi grčina u srcu pa se rasplaka kao godina. A devojka uzađe pa kad ga vide u suzama upita ga šta mu je. Siromah sam u srcu, a zlato mi se presipa. Kad se Bogu prestavim nemam nikog da ga na nebu dočekam. Htedoh dobra činiti, a zlo napravih. Samujem jer me ni jedna u oko ne pogleda, a da na moje zlato ne pomisli. A ti si jedina koja po njemu gaziše i jedina koja me u oči pogleda. A šta ti je to na grudima, upita ga devojka? On pogleda i vide medalju s Arhanđelovim likom i otvori mu se vid duhovni. Pade na kolena i Bogu se pomoli, a devojka mu milovaše kosu svojom rukom. Hoćeš li da se udaš za mene? Hoću. U selu zameniše medalju za sekiru i motiku. Podigoše malu kućicu na bregu gde su se sreli, a ona uskoro zatrudni. I prvi put joj grudi otežaše. Na Aranđelovdan rodi sina Mihaila. On se vrati sa njive i zateče je sa detetom. Poljubi je u čelo i reče, gle evo ti jedne sede. Dao Bog jedna za svako dete. I tako podigoše porodicu u slozi, trudu i ljubavi. Kad se Mihail zamomči celiva roditeljske ruke pa ih za blagoslov zamoli. U svet mi je ići, ali ne brinite, vratiću se da vas u starosti utešim. I ode Mihailo po Rusiji gde se kao junak pročuo, a kad se u medveđe kože obučen u Sibir uputio već je i puk junaka za njim hodio. Kažu stari da je na svakom konaku brezovo drvo ložio i gde god granu preseče Arhandjelov lik se na presku ukazao. Prvi je pravoslavni na Aljasku stupio, ali se vrati da do starosti dohrani roditelje. A njegovi momci ostaše i drugi za njima odoše. Tako se proširi Rusija. Nije kad hoće, nego je kad može. I to je sva istina.

Kad razmišljam zašto mi se ova priča svidela, čini mi se da je zato što nije zatvorena u svojoj poruci. Čak je nekako ezoterična i naizgled nelogična. Mešavina mitske priče i individualne naracije. Možda itinerar unutrašnjeg putovanja? Kad sam je prvi put pročitao pade mi na pamet da je u svakoj priči neki koan. Oni koji su familijarni s osnovnim pojmovima Zen budizma razumeće da cilj pitanja nije u odgovoru nego u dolaženju do saznanja, do sazrevanja za neupitno i neodgovorivo.

1 comment:

Anonymous said...

Nije kad hoće, nego je kad može. Ako umeš da sačekaš i ne odustaneš jer nije kad hoćeš.