03 June 2008

Kiša u Moskvi 2008-2000

Jutros izađoh na Ohotnom Rjadu pa peške do Arbata. Kišovita Moskva, grad čvorište ogromne, nezustavljive moći. Ponekad kao da osetim silnu reku nadzemaljske energije što se grana i huči u dubinama, tu ispod mudrih i dostojanstvenih Moskovskih ulica. Reka kojoj ne znamo ime, svetlosna zmija Demijurga, ona reka što predstavlja potpunu suprotnost Grčkom Stiksu koji deli zemlju i Had, ova je ona koja deli zemlju i nebo.

A sproću Moskve i kiše niko nikad nije na platnu uhvatio boju kišom prelivene Moskve tako dobro kao što je to moj drug Leonid Lenja Gavranov, slikar, pesnik, pravnik, a sada Kalifornijski kompjuterski stručnjak, na slici čiji je naslov bio "Манежная площадь", a neslužbeni podnaslov "Griša i Japanski turisti".

U doba kad je slika nastala, voleo sam malo popunjenije devojke, društvo, pijanke na Arbatu. Voleo sam da se potučem s Čerkezima, Ujgurima, Čečenima, Poljacima, Marsovcima, nije bitno... samo da je dobra tuča. Bio sam ošišan soldatski, nosio sam martenke, tamno sivi kožni bomber jacket, tartan farmerice, bokser u džepu, lanac u rukavu, nož za pojasom, pendrek na leđima. Rečju, imao sam 21 godinu.

Jednu noć zaspah tu na klupi na Manježnoj, pijan i izubijan. A Leonid poranio, na svoje staro mesto, baš tu par koraka od mene, postavio stalak, platno, razmazao boje, a sve s pogledom na moju klupu, Aleksandrovskij sad i Kremlj u pozadini. Japanski turisti izmileli iz hotela, aparati nabubreli od filmova, blicevi njište, puni svežih baterija, igle svetlomera podrhtavaju, oštre kao katane. I bup, pravo na mene. Lenja kaže da su potrošili bar po tri filma svaki. A on slikao. Nalepio veštom četkicom od dabrove dlake tu mokru Moskovsku scenu na platno, jutarnje nebo rasanjujuće imperije koje se ogleda na mokrom asfaltu, plemenite i gorde Kremljovske kamene vertikale. A stala je u sliku naravno, i to u prvom planu i moja postrižena glavudža, s trakom skorene krvi, moje ultramarin uvo, razvaljeno udarcem nekog iz Čuhrajeve bande i moje blatnjave čizme. A ja? Ja sam sve to prespavao.

Malo posle na Arbatu nalepili plakate. Izložba "Prvo platno", u Slavjanskoj. Ne baš Moskovsko Bijenale, ali ne mari. Dole, spisak umetnika. Ja došao do imena Galje Petouhove, pa rekoh idem da vidim. Galja, bivša riba, komad žene, smoriš se dok optrčiš oko nje, ali pametna i toplo zračeća duša. Dok ne počne da ljubi! A onda beži brate, grize kao medvedica.

Tada sam već bio ušao u umetničku fazu. Potegne li ženska u prirodi ili u priči violinu, četkicu ili skulptorsko dleto, ja odmah za guzove. I ako ćemo pravo nisam birao. Od Galje pa do recimo i mršavica kao Dijana Mačulina koju sam jednom umalo smuvao, ali nije bilo prilike za finale.

Elem pošao ja, dosta kasno, već se smrkavalo, obukao se čovečanski, sako, košulja, kad na samom ulazu izlaze moj ćale i maćeha Aleksandra. Ćale me ugleda i prasne u smeh, ja da mu šta kažem, a on još gore, suze mu vrcaju. Izvadi gužvu hiljadarki i tutnu mi u ruku. Odoše dole niz stepenice, on urla od smeha, a Aleksandra se obazire gledajući me pogledom komične neverice. Tja, šta da se radi, lud čovek, a pare dobro dođu.

Uđem ja, pa po sali, kako koga prepoznam, a oni izdrelje u mene. Gledam dole po sebi, koji im je moj, nisam se upišao valjda. Sve je u redu. Aha eno Galje, ja njoj, a ona me spazi pa meni. Zdravo Galječka, htedoh da joj čestitam, a ona me privuče pa me poljubi u usta. Ja se stresem, jebote, šta ako me sad ugrize?

Ma ne boj se Griša, šta ti je, znaš da se udajem ubrzo.
Pa znam, eto ja i došao malo da vidim šta se to radi i tako to.
Pa Grišenjka ništa se ne radi, slika se malo, a ti, poziraš?
A?
Pa to kod Gavranova.
Šta? Šta Gavranova?
Pa ti ne znaš?
Ma šta, o čemu pričaš?
Ajde sa mnom.

Uhvati me za ruku pa desno od ulaza u neku gužvu. Prilazim kad u centru Leonid, jedan bivši TV kritičar neki Oleg, zaboravio sam mu prezime i masa oko njih. Snimaju. Kritičar nešto blebeće pa podmeće mikrofon Lenji. A Lenja isturio bradu kao Muslini i bulazni: Sinergija, entropija, dekonstrukcija ..... Elem istrtlja on svoju uobičajenu papazjaniju pojmova, a Oleg će: Dakle na ovoj slici vidimo nekog savremenog mladog Majakovskog.... Otpozada se narod poče sklanjati, pomerimo se jer dva lika guraju TV kameru bliže, a kad se i oni napred razdvojiše ja prvi put ugledah sliku. Mislim, ovde se radi o pravom, ekstremnom, foto, realizmu, možeš da prebrojiš zubce na rajsferšlusu moje jakne ili da vidiš otvor blende na Japančevom objektivu. U to me ugleda Lenja, pokaže kritičaru na mene, ovaj već nešto krekeće kameri, a ja brzinom vetra kroz masu ka izlazu. Ovi što me znaju smeju se, neko viče: "Pobeže Majakovski".

Blam me je pratio mesecima, do nekog drugog, naravno. Lenju sam molio, kumio, nudio pare, pretio, obećavao da ću da oženim njegovu sestru, sinovicu, majku. Jok, nije pomoglo, nije mi dao sliku.

Epilog:
Ćale je emisiju snimio i elektronski negde sakrio.
Leonid je jednog dana bacio četkicu, seo za kompjuter i sada živi u Kaliforniji. Slika visi u njegovoj sobi za bilijar.
Galja se udala za mog druga Mišu Temeljnikova i živi u Estoniji, radi kao kostimograf i ima dve kćerke blizankinje.
Dijana je sada zvezda u usponu. Još uvek ne zna da se obuče i još uvek ima užasnu frizuru.


U stvari ne znam koliko sam se promenio od tog doba i da li sam se uopšte promenio. Promenile su se okolnosti gospodine sudija, to je sigurno. Samo nikako ne mogu da zamislim da sam tada imao 21 godinu, a da će moja Crysta u septembru napuniti 21. Od jutros razmišljam gde da je vodim i šta da joj poklonim za rođendan. Ostalo je još tri meseca, ali nikad nije rano da se planira. Da me je tada videla, nisam siguran da bi se udala za mene. Doduše nisam ni ja siguran da bi se tada ženio.

Vodiću je negde daleko, kupiću joj nešto lepo...

Odana žena na ruci i srcu! Šta više treba pesniku!?

2 comments:

etotako said...

Ni kap nije pala kad sam bila.
Iako se spremalo bar još jedno Nojevo seljakanje.
Tamo se i oblaci sudaraju drugačije!

Anonymous said...

Novi momenti! Znači bio si skinhead? E sad su mi jasne neke stvari.