28 May 2005

Biciklarije strine Marije

Kad sam bio u godinama da mi se kupi prvi bicikl, neko dete iz komsiluka gadno se skrsi vozeci ga, pa moja keva zakljuci da ta djavoska sprava nije za njeno dete. Nije htela da mi kupi ni tricikl iako je pravoslavna, u ime oca, sina i duha svetoga. Dok su svi moji ispisnici vozili k'o veliki ja sam sibao za njima na trotinetu pa su me zvali Gile Albanija. Jes' da tada u Albaniji nije bilo trotineta, verovatno ni onih drvenih s kuglagerima (strateski materijal), a sigurno je bilo bicikla, ali klinci se ne razumeju u ekonomiju tako dobro kao u ruganje. Recju, bio sam saobracajno retardiran. Cak ni moj mladji brat nije hteo da ga vozi iako sam mu ga poklanjao uz pretnju da cu ga olesiti ako ne uzme. Eventualno, kod dede na selu u Crnoj Gori naucim da vozim njegov bicikl. To je bio onaj starinski, crn i tezak sto kila. Vozio sam ga onako sav iskrivljen 'ispod stange', da su me takvog videli u Beogradu zvali bi me Gile Bogalj. Posto je Crna Gora takva kakva jeste, a ne Crna Ravnica, nisam imao bas puno prostora za voznju, mahom od kuce do stale, nista da stavis u memoare. Posle par godina dorastem toliko da sam mogao da dohvatim pedale, ali jedva. Iznad dedine kuce ima jedna njiva na padini. E sad, njive se u Crnoj Gori mahom drze za ukras, ali ovu je neko uzorao pre desetak godina, pa zaboravio, verovatno zalutao i pijan Lala, greskom. Ja jedva izguram bicikl na vrh njive s namerom da se efektno spustim u dvoriste medju goste okupljene oko stola s janjetinom u cast mog caleta, valjda i keve, mada nisam siguran. Bicikl se kocio na dva nacina. Prednja kocnica uz pomoc neke metalne sipke na desnoj strani guvernale. Kad je pritisnes ona po principu poluge gurne neku drugu sipku s gumom na kraju pravo na prednji tocak i koci izazivajuci trenje izmedju te gume i tocka. Zadnja kocnica je, prosto gurnes pedale u rikverc. Sednem je na bicikl, stojim na pedalama pa nizbrdo. Lepo je islo jedno par metara, ali bicikl naleti na travom obrasle brazde zaostale od tog istorijskog oranja, pa pocne da trese. Od tog treskanja nekako mi se izmaknu noge sa oslonca nasednem na sediste i ooohaaaaaj udri dole. Drzim se rukama a noge mi mlataraju tamo vamo, vilice cvokocu od treskanja a ja s kraja na kraj. Jedva sam se odrzao do ravnog dela, da nije bilo dva velika vretenasta federa ispod sedala dobio bi potres guzice. Gosti me primete tek kad sam bio u neposrednoj blizini. Uz dreku poskacu od stola, svi osim dedinog kuma, koga nogom zakacim po glavi pa mu kacket upadne u tanjir vrele supe. Jebem ti oca ocinja, drekne kum za mnom, dok sam punom brzinom zamicao niz sljivik. U sljiviku je postalo totalno opasno, nekako se uhvatim za granu i ostanem visiti, a bicikl zazdi kroz sljivik pa tresne u Pejovu kravu. Pejo je dedin komsija koga deda mrzi jer su ga pustili s Goljaka pola godine pre njega. O Milutine, nesoju, potra mi stoku zakuka Pejo, a dedu gosti uhvate jer je skocio po sacmaricu. Nateraju ga da popije lozu, pa kad je rekao: Da nisam komunista sad bi pala krv, onda ga puste. Niko nije bio impresioniran osim dede. E vidju ga kako visi na onu sljivu, dedin kaskader.
Na kraju mi ipak kupe bicikl, polovni Pony. Prodao nam ga je komsija Trajko, penzionisani podoficir, ne znam sta je bio po cinu, verovatno psihopata prve klase. Trajko je bio neka vrsta embrionalnog Lee Harwey Oswald-a, model Kavadarci-Kratki-Domaci. I leti i zimi, i nocom i danom, drezdao je na prozoru. Obucen u standardnu uniformu dusevnog bolesnika, atlet majica (uflekana ajvarom) i donji deo trenerke. Nezno gladeci podmazan tetejac strazario je na braniku, ne vise otadzbine, vec svog nakindjurenog stojadina parkiranog kraj ulaza. Njegov sin Gane je bio lokalni Kvazimodo. Ogromno dupe i kratke debele nozice. Igrao je fudbal, strava bozja, stabilan k'o BOV, a onim nozicama samo veze. Singerica, dupli step. Elem, Gane, tatkova nakaza ode u srednju vojnu skolu pa mi pazarimo njegov bicikl.
Nisam dugo vozio taj bicikl, nekako mi se gadio, kao i Trajko koji je mog caleta iza ledja zvao hipik, jer je imao bradu i leti hodao u klompama.
U gimnaziji sam par puta vozio tudje bicikle i cesce vodao tudje ribe, leta sam ionako provodio u Jugi pa mi tamo nije ni trebao.
S ne bas slavnom biciklistickom biografijom uputim se u potragu za odgovarajucom spravom. Zaustavim taksistu s instrukcijom da me vozi do najblize prodavnice bicikla pa izadjem pred Halfordsom na Putney-u. Unutra prazno. Nabrekla kravetina za kasom, Housing Estate Look, cita Hello magazin. Promuvam se po radnji i nakon prozivanja: 'Anybody home', pojavi se astenican crncic s vaginalnom frizuricom. Ko je bio dugo u zatvoru, opasno naduvan lepkom ili prosto ruzan i zagoreo sa sitnom kintom u dzepu, bez pasosa i para za kuci i uz to s jakom kijavicom, pa bio u prilici da zainteresovano opservira stidnicu neke crnkinje, zna o cemu pricam. Kao diletant u kroatistici, mada ne manje entuzijastican, glede pojma koji oznacava pomenuti 'organ', moram da primetim kako je, iako skovan u laboratoriji nekog, evidentno krscanskim cudoredjem kastriranog kroatskog jezikoslovca, u osnovi neprecizan, buduci da se u praksi, prilicno bestidno izlaze posle kratkog cenkanja. Nije licno iskustvo. Pricali mi klasici Ante Gotovine iz Legion Estranger.
Uz to crncic je imao onaj naroguseni izraz, cesto vidjen kod rap 'pevaca', ono u stilu:'Halo belac, vracaj pare, mater ti kolonijalisticku'! Buduci dvostruki podanik dve ubedljivo nekolonijalisticke drzave (zato nas sad svako jebe), nisam bio impresioniran. Uputim mu par pitanja, kratko, jasno i naglaseno. Odgovor izazove kajanje sto sam uopste pitao. Cak ni brosuru nisu imali. Waste of time, a u pogledu osoblja, waste of space as well.
Izadjem i upitam tipa pred izlogom zna li za nesto drugo. Pokaze preko mosta i kaze ima na pocetku Fulham Road-a. Prosetam do tamo i stvarno normalna radnja. Sve sto ti treba, na jednom mestu, sluzincad brza i potkovana. Ocito placeni po ucinku. Uputim se najdrcnijem medju prodavacima i pocnem s najopstijim pitanjima. Generalno, bicikli se dele na decje(za koje je u mom slucaju prilicno kasno), na planinske, cestovne, hibridne i specijalne, a svi ovi u muskom i zenskom izdanju, a ima i unisex (za hermafrodite). Na pitanje, kuda cu da ga vozim, odgovorim da krecem s Chelsea, a gde cu da sjasem, samo Bog zna. Hocete li ga voziti na posao? Mozda, ali samo posle nuklearnog rata. Ok, za vas je hibridni. Pokaze jedan. Raleigh, zvuci Engleski. Posto? £299.00. Zaboravi, ima li sta jevtinije? Ima. £179.99. Kupujem. Ovo .99 me ubedilo. Bicikl je sladak. Ima blatobrane, bitna stvar na ostrvskoj kisi, amortizeri, a pozadi, iznad zadnjeg tocka zicano postolje. Zasta sluzi? Ubi me. Oprema? Plasticna boca sa drzacem. Za vodu, rakiju i slicno. Ne moze pivo, mucka se. Zvonce, svetla s LED diodom, sta god mu to znaci, pumpa, pribor za lepljenje gume, multifunkcionalna alatka (o multifunkcijama se nisam pomno raspitivao, ali ima otvarac za flase), futrola za pribor i multi alatku, visi ispod sedista. Uzimam. Odeca? Pokazuje mi sliku u brosuri. Nasmejan bizgov u tesnim bermudama. Nije za mene, upare se jaja, a ja volim da landaraju, Arapin u prethodnoj inkarnaciji. Pazarim komotne crvene gace, pozadi dva dzepica sa cickom a napred dva normalna, zuta majica kratkih rukava, lagana tamnoplava vetrovka i sminkerske rukavice. Zuckaste biciklisticke patike s klapnama sa cickom. Slem kategoricki odbijem. Uzdam se u kalcijum u kostima, nakupljen kroz zversko zderanje tona sardina u finom semenovom ulju, u mladosti. Ili to bese fosfor? Bice ipak kalcijum. Ne svetlim u mraku. Bar do sada nisam.
Saberi. Platim cekom i na vrata. Hm, ovde nesto nije u redu, sta da radim s ovom kesom punom odece. Vratim se nazad. Ima li kakvo resenje za ovo? Ima. Elasticni pauk s kukicama. Kesu stave na ono zicano postolje i zakace tim paukom. Pametna stvar, doplatim i vani. Bicikl je nov i masan. Mrzim fleke. Primenim standardno resenje, vidjeno jednom, u ranoj mladosti, na Zelenom Vencu, nogavice u carape. Sasvim prikladno u Londonu, bizarno se tolerise. Ne tolerise, neguje, ali se zove ekscentricnost. Pitam se sta je centar loseg ukusa? Filozofsko pitanje koje ostaje da visi, neodgovoreno ili neodgovorljivo. Uzjasem, jeknem i sjasem. Tek tada primetim da je sediste malo, usko, tvrdo, uzitak za otvrdle veterane Buhenvalda ili 30 posto lokalne populacije. Seksualno sam liberalan, ali ako cemo do sadomazohizma pre bih se zaustavio na sadizmu. Vracam se opet. Sta je bre ovo? Ima li nesto za umereno mastovite heteroseksualce?
Tip ne razume pitanje. Pojednostavim. Boli me dupe kad sedim na ovome. Aha, ima. Vodi me do rafa sa sedistima. Sirok izbor. Dijapazon zahvata sve ekstreme guzicne galaksije. Ima za one sa dupetom kao dva zrna najjevtinije kafe do onih sa guzicom opsega mesne zajednice. Mislim da ce vam ovo odgovarati. Izabere jedno sediste. Bez ustrucavanja ga prislanjam, odgovara. Covek pogodi od prve, sta ti je iskustvo. Odmerim ga sumnjicavo. Peder ili naprosto Englez? Ko ce znati? Kategorije se cesto preklapaju. Decko sa pojasom za alat izvrsi izmenu. Hocu da idem, ali me prodavac zove na kasu. Vraca mi razliku u ceni. Zasto? Pa ovaj model je jeftiniji. Izlazim odusevljeno, zajasem i vozim niz ulicu. Jebote, doplacuju ako si normalan. Ovo ima samo u Engleskoj.

1 comment:

Anonymous said...

Јао, бата Трајче и Гане сланиница! Насмеја ме до суза, па како си се и њих сетио? Не могу да се скинем с компјутера, а долазе ми гости на вечеру. Црни Гиле па ово је лудница, мораш књигу да направиш од овога.